Što su očekivali podupiratelji Ukrajine i „vladavine zakona”? Da će Prigožinove plaćeničke čete dovesti do obnove „istinske demokracije” u Rusiji? Postavimo li ovako stvari, takva izjava zvuči vrlo nevjerojatno.

Pa ipak, onima koji mrze revoluciju čini se da je jedina šansa za kolaps neprijateljskog fronta isključivo brzo i neočekivano izbijanje vojne anarhije.

Slijedeći logiku manjeg od dva zla, mnoge se uspjelo uvjeriti – barem na nekoliko sati – da biraju između Putina i Prigožina, pri čemu se Prigožina možda smatralo tek privremenim zlom koje će omogućiti Ukrajini, Zapadu i demokraciji da nadvladaju Rusiju, kao što su to neki geopolitički i vojni eksperti priželjkivali i predviđali.

Kapitalizam, postigavši svoj imperijalistički stadij, u ratu iza svakog fronta otkriva svoju istinsku, fašističku prirodu, prikrivenu iza zavjese parlamentarne demokracije.

Mi, komunisti, ne biramo između dvije frakcije koje se bore za prevlast u imperijalističkoj državi. Svakako, žao nam je što ne vidimo proleterski ustanak protiv ovog rata, omraženog s obje strane fronta; no u nedostatku partije, ovakvo je rješenje nemoguće.

Dok atlantistički buržuji žale što Prigožin nije svrgnuo Putina, Putinovi pristalice u njemu vide skelara koji će ih prevesti u „multipolarni” svijet u kojemu, kako se nadaju, neće biti mjesta američkoj hegemoniji.

No i oni moraju biti svjesni posljednje epizode u seriji odricanja od Ruske revolucije iz oktobra 1917. u kojoj je Putin, ispravno, optužio Boljševike da su u svojoj borbi protiv imperijalističkog Prvog svjetskog rata „zabili nož u leđa” – najprije caru, a nakon Februarske revolucije i ruskoj buržoaziji.

Moskovskim vlastima postaje sve teže održavati državnu ideologiju koja je sposobna harmonizirati današnji federativni, republički sustav s historijom Rusije, tamnice naroda, čiju se povijest svojata u cijelosti, počevši s Ivanom Groznim, preko Petra Velikog, pa sve do blijedog i nesposobnog Nikole II.

Putin se neće moći prestati predstavljati kao republikanac i carist u isto vrijeme, baš kao što će se i njegov turski pandan Erdogan nastaviti prikazivati kao umjereni kemalist u formi, dok će mu u srcu i u turskim imperijalnim ambicijama mjesto zadržati Osmanlije.

Nije slučajnost da su se oba državna poglavara morala braniti od državnih udara i nije slučajnost da su svaki put potrčali jedan drugome upomoć, usprkos stoljetnoj nacionalnoj retorici koja je s jedne strane željela osloboditi kršćane od sultanove prevlasti, a s druge strane obraniti dobre muslimane od omražene „Moskve”.

Korištenje plaćeničkih vojski uvijek je dvosjekli mač. S jedne strane, domaće se stanovništvo tako može barem donekle zaštititi od ratnih strahota (i time primiriti), no plaćenici su uvijek spremni na izdaju i promjenu strana: dobro uvježbani i vješti s oružjem, prodat će se najboljem ponuđaču i brzo prepustiti sudbini onu stranu koja nema šanse pobijediti.

Interni balans moći u Rusiji ostaje nestabilan. Rat će se morati nastaviti s jedinicama koje su već decimirane neprijateljskim mecima i dezertiranjem.

Državni interesi će i dalje biti zavjesa iza koje će se sakrivati užasno lice organiziranog nasilja vladajuće klase. Međutim, moguće je da će jednoga dana, usred ratova, pobuna i pokolja, taj raison d’etat dovesti do vojne anarhije. Na državi, odnosno njenim institucionalnim i vojnim superstrukturama, već se pojavljuju pukotine i znaci umora.

Stoga pustimo neka propadne ogavno čudovište kapitala. Proletarijat će tada pružiti završni udarac i komunistička budućnost će ponovno biti unutar dohvata čovječanstva.