Međunarodna komunistička partija

Što ističe našu partiju


 Predgovor
  • Program partije (1921-1949)
  • Obrana velike marksističke tradicije
  • Za restauraciju revolucionarne marksističke teorije
  • Rekonstrukcija komunističke partije u svjetskim razmjerima

  •  
     
     


    PREDGOVOR

    Na narednim stranicama sažete su pozicije Komunističke Ljevice, koja je organizirana u Međunarodnoj komunističkoj partiji.

    Doktrina i program koji partija utjelovljuje proizvod je povijesne selekcije, a ne plod beskorisnih genija. Historija ih je stopila zajedno u jedan čelični blok tijekom burnih i krvavih klasnih borbi, koje su sredinom 19. stoljeća uvele novu klasu, proletarijat.

    Partija je škola mišljenja i metoda akcije. Partiju čine doktrina, program, taktika i organizacija. Radnička klasa postoji kao takva samo zahvaljujući svojoj partiji, bez nje je proletarijat klasa samo u statističkom smislu.

    Postojanje paritije ne ovisi o volji velikih vođa, već o generacijama njezinih militanata koje ljubomorno čuvaju i pomno promatraju njezina temeljna obilježja, te ih provode u svim njihovim praktičnim posljedicama. Snaga partije ipak ovisi o razvoju društvenih kontradikcija. Zbog toga se u nekim povijesnim razdobljima ona svodi na mali broj odlučnih militanata, u drugim raste, uvećava svoje članstvo i postaje društvena snaga koja može odrediti ishod konačnog okršaja s režimom kapitala.

    Iz tih je razloga isključeno da se partija opet može staviti na čelo borbenih masa, kao u slavnom razdoblju između 1917.-1926., pomoću taktičkih sredstava, diplomatskih tehnika, promiskuitetnih udruživanja s drugim lijevim političkim grupicama, odnosno inovacijama sibilinskog značenja na polju složene isprepletenosti odnosa partija/klasa.

    Također je isključeno da partija može povećati svoje članstvo službenim uvođenjem besmislene formalne discipline, neizbježnog pandana obnovi demokratskih praksi, koje su do sada zauvijek zabranjene ne samo u srcu naše organizacije, već također i u državi i društvo. Ovakva sitna podmetanja ubijaju partiju kao klasni organ, čak i kad bi se njezino članstvo povećalo. Sitni su to trikovi koji odaju čežnju poglavica i polupoglavica za "probojem", u lažnoj nadi da će pobjeći iz geta u kojeg je prava partija zatočena, ne svojom voljom nego pritiskom kontrarevolucije, koja već gotovo cijelo stoljeće pobjeđuje u svjetskim razmjerima upravo iskrivljavanjem zadaće i prirode partije.

    Najbolji dokaz beskorisnosti takvog manevriranja, bolji nego da ga izvodimo iz kritike ideja, dolazi iz povijesnog iskustva. Iako se odnosi moći među društvenim klasama nisu nimalo promijenili, razne trockističke tendencije i ljevičari raznih boja posvuda propovijedaju da se partija mora prilagoditi okolnostima, tj. usvojiti "realističnu" politiku, koja se sastoji od stalnih promjena smjera.

    Ako je veličina partije danas minimalna, a njezin utjecaj na proleterske mase praktički nepostojeći, razlog treba tražiti u klasnoj borbi, u povijesnim događajima, i moramo biti dovoljno hrabri zaključiti da ili marksizam treba odbaciti, a s njime i partiju ili da marksizam mora ostati nepromijenjen. Nakon što je anticipirala ovu lekciju na doktrinarnoj razini, ljevica je također iz ove materijalističke i povijesne provjere izvukla temeljnu lekciju: ništa nadodati, ništa promijeniti. Ostanimo na našim pozicijama!

    Ovaj pamflet je tekst Međunarodne komunističke partije i kao i svi drugi njezini tekstovi potvrđuje tradicionalne pozicije talijanske ljevice. Postojeći izvan kontingentnih događaja organske i povijesne selekcije formalnih organizacija, ovo jedinstveno tijelo doktrine i prakse danas u potpunosti opravdava samo jedna organizacija, čiji je organ Communist Left i The Communist Party na engleskom, Comunismo i Il Partito Comunista na talijanskom, El Partido Comunista na španjolskom i Komünist Parti na turskom.

    Ponovno napominjemo da očekujemo da će oživljavanje revolucionarnog klasnog pokreta uslijediti nakon zaoštravanja i radikalizacije društvene borbe, koja će nastati kao posljedica ubrzavanja kontradikcija unutar kapitalističkog sustava. Partija će rasti usporedo s tim zbivanjima ako, na temelju svoje nepovredive doktrine i nepromjenjivog programa, bude znala u svaku proletersku borbu u kojoj sudjeluje usmjeriti istovremeno protiv izdajničkog oportunizma lažnih radničkih partija, protiv nacionalističkog i patriotskog sindikalizma i protiv kapitalističke Države i buržoaskog političkog fronta.

    U ovoj borbi Ljevica je sama i zna da će ostati sama, ne vlastitim izborom, već zato što je to plodna lekcija izvedena iz prošlih poraza proletarijata. U tim su porazima nadasve kontrarevolucionarnu ulogu imale pozicije i organizacije koje su, iako su se pretvarale da su nadahnute proletarijatom, pa čak i marksizmom i revolucijom, zapravo zastupale interese sitne buržoazije i radničke aristokracije i njihovo je djelovanje uvijek bilo prvo ometanje, potom podjela i konačno prepuštanje proleterskog fronta neprijatelju.

    Prošlo je dosta vremena otkako smo se obračunali sa svim novopečenim sindikalnim vođama, anarhistima i "ljevičarima", odnosno otkako je to učinila Povijest koja je nemilosrdno razbila njihova djela i doktrine.

    * * *

    Ovaj kratki tekst posvećujemo prije svega proleterskoj mladeži, kako bi svojom hrabrošću, odricanjem i duhom zauvijek okrenula leđa iluzornim iskušenjima modernog društva, lažnim mitovima o demokraciji i nacionalnoj solidarnosti, o reformizmu i gradualizmu, kako bi prihvatila program borbe, na anonimnoj i bezličnoj revolucionarnoj komunističkoj fronti.

    Jer na našoj će mladeži biti da komunizam dovede do pobjede.

     

     

     



    PROGRAM PARTIJE
    1921-1948


    [ nalazi se ovdje ]

     

     


    OBRANA VELIKE MARKSISTIČKE TRADICIJE

    Na temelju ovog - gore navedenog - programa, Međunarodna komunistička partija vraća temeljna doktrinarna načela marksizma u njihovoj cjelosti: dijalektički materijalizam kao sustavnu koncepciju svijeta i ljudske povijesti; temeljne ekonomske doktrine sadržane u Marxovom Kapitalu kao metodu tumačenja kapitalističke ekonomije; i programske formulacije Komunističkog Manifesta kao povijesnog i političkog plana za emancipaciju svjetske radničke klase. Također vraćamo cjelokupni sustav načela i metoda proizašlih iz pobjede Ruske revolucije, naime: teorijski i praktični rad Lenjina i boljševičke partije tijekom ključnih godina zauzimanja vlasti i građanskog rata, te klasične teze Drugog kongresa Komunističke internacionale. One predstavljaju potvrdu, obnovu i naknadni razvoj navedenih načela, koja su danas još izraženije poučena lekcijama tragičnog revizionističkog vala koji je nastao oko 1926.-27. pod nazivom "socijalizma u jednoj zemlji".

    Međutim, samo konvencionalno povezujemo ovu nesreću s imenom Staljina, te je radije pripisujemo pritisku objektivnih društvenih sila koje su se nadvijale nad Rusijom nakon što se revolucionarni požar iz oktobra 1917. nije uspio proširiti svijetom. Prekasno se uvidjelo da je potrebna programska i taktička barijera kako bi se oduprlo tom pritisku, barijera koja, čak i da nije bila u stanju spriječiti poraz, bi možda ponovno rođenje međunarodnog komunističkog pokreta učinila manje teškim i mučnim.

    Ovaj najnoviji kontrarevolucionarni val bio je daleko smrtonosniji od oportunističke bolesti (anarhističkih devijacija) koja je ometala kratkotrajno postojanje Prve internacionale, i mnogo ozbiljniji čak i od štete koju je počinila Druga internacionala kad je potonula u glib privrženosti Union Sacrée-u, a potom i imperijalističkom ratu 1914. (gradualizam, parlamentarizam, demokratizam). Danas se situacija radničkog pokreta čini tisuću puta gorom nego nakon vrtoglavog sloma Druge internacionale pri izbijanju Prvog svjetskog rata.

    Treća internacionala, formirana 1919. godine, ponovno je uspostavila kardinalne točke marksističke doktrine s programom koji je napravio definitivan raskid s demokratskim, gradualističkim, parlamentarnim i pacifističkim iluzijama Druge internacionale (razbijene od najgnusnijeg šovinizma i huškanja tijekom rata). Treća internacionala bila je golem povijesni doprinos Lenjina, Trockog i stare boljševičke garde, ali je ipak od samog svog nastanka bila, u određenom smislu, na klimavim nogama, i to zbog užurbanog načina formiranja komunističkih partija i zbog pretjerano fleksibilnih taktika koje je usvojila za "osvajanje masa".

    Ali, barem što se tiče stvoritelja Crvenog oktobra, ovakav pristup i ovakve taktike nisu značile, niti bi se trebale shvatiti kao odustajanje od temeljnog principa nasilnog osvajanja vlasti, uništenja buržoaskog parlamentarnog i demokratskog državnog aparata i potom uspostavljanja proleterske diktature kojom upravlja partija. Zapravo, primjena taktike Treće internacionale možda ne bi prouzročila toliko štete da se revolucija, kako se nadalo, brzo proširila na ostatak svijeta; ali, kao što je Ljevica upozoravala od Drugog kongresa 1920. nadalje, postojao je rizik od vrlo negativnih posljedica, ukoliko se revolucionarni val stiša. To je bilo zato što je skup partija koje su se priklonile novoj Internacionali bio vrlo nestabilan, budući da su bile okupljene na vrlo slučajan način i, kao rezultat toga, nisu bile dovoljno cijepljene protiv mogućnosti socijaldemokratskog relapsa čim se revolucionarni val povuče. Nažalost, to se upravo i dogodilo, a na površinu nisu izbili samo ljudi, nego i kancerogena oboljenja nedavne prošlosti.

    Između 1920. i 1926. Ljevica je inzistirala na nužnosti uspostavljanja jedinstvene platforme i taktičkog plana koji bi usvojili svi dijelovi Internacionale, te upozoravala na pogubnost primjene "revolucionarnog parlamentarizma" na Zapadu, gdje je demokracija bila uspostavljena već više od sto godina. Još važnije, suprotstavljala se taktici "ujedinjene političke fronte", a zatim i taktici tzv. "radničkih (i radničko-seljačkih) vlada", jer je smatrala da te formule potkopavaju jasnu i nedvosmislenu formulu "proleterske diktature". Osuđivala je i politiku dopuštanja izravnog pristupanja Internacionali organizacijama neovisnim o lokalnoj komunističkoj partiji i prihvaćanja stranaka simpatizera. Odbacivala je praksu ulaženja u pseudoradničke partije, a posebno u buržoaske partije (poput Kuomintanga). Isto tako, odbijala je i još gore "blokove", čak i one privremene, s navodno srodnim partijama ili kontingentno poravnatim partijama sa samo površno "sličnim" stajalištima.

    Kriterij koji je inspirirao Ljevicu i dao povod ovim stajalištima bio je i ostaje sljedeći: jačanje komunističkih partija ne ovisi o taktičkom manevriranju ili prikazima subjektivnog voluntarizma, već o objektivnoj činjenici odvijanja revolucionarnog procesa koji ne mora poštovati kanone kontinuiranog i linearnog procesa. Otimanje vlasti može biti blizu ili daleko, ali u oba slučaja, a prije svega u prvome, pripremati se za to (i pripremati manje ili više veliki sloj proletarijata za to) znači odustati od svake akcije koja bi mogla izazvati komunističku organizaciju da se vrati u oportunizam analogan onome što se dogodilo u 2. Internacionali, to jest, prekid neraskidive veze između sredstava i ciljeva, taktika i načela, te neposrednih i krajnjih ciljeva, što neizbježno vodi natrag u elektoralizam i demokratizam u politici, i reformizam na socijalnom planu.

    Od 1926. nadalje sukob se izravno prenio na političku ravan i završio je raskolom između Internacionale i Ljevice. Dva pitanja na stolu bila su "Socijalizam u jednoj zemlji" i, nedugo zatim "antifašizam". „Socijalizam u jednoj zemlji” zapravo je dvostruka negacija lenjinizma: prvo, lažno predstavlja kao socijalizam ono što je Lenjin jasno definirao kao „kapitalistički razvoj na europski način u malograđanskoj i srednjovjekovnoj Rusiji”, a drugo, odvaja sudbinu Ruske revolucije od svjetske proleterske revolucije. To je doktrina kontrarevolucije. Unutar SSSR-a koristio se za opravdavanje represije protiv marksističke i internacionalističke stare garde, počevši od Trockog, dok je izvan njegovih granica pogodovao slamanju lijevih struja od strane frakcija centra, često jasno poteklih od socijaldemokracije i "u potpunoj podložnosti buržoaziji" (Trocki).

    Glavna manifestacija napuštanja kardinalnih programskih točaka svjetske komunističke borbe bila je zamjena slogana revolucionarnog osvajanja vlasti sa obranom demokracije od fašizma. Kao da oba režima ne bi uvijek odgovarala zajedničkom cilju obrane kapitalističkog režima kada bi se suočila s opasnošću novog proleterskog revolucionarnog vala, i izmjenjivala na čelu države u skladu s hitnim zahtjevima dinamike klasne borbe. Ovaj fenomen, nakon što je njemački bastion pao s Hitlerovom pobjedom 1933., našao je izražaj ne samo u Trećoj internacionali, već i među "trockističkom" opozicijom, koja je, čak i ako je govorila o demokraciji kao "stadiju" ili "fazi" koji je trebalo prijeći prije nego što se moglo djelovati na sve zahtjeve revolucionarnog proletarijata, ipak koristila istu parolu obrane demokracije od fašizma kao i staljinisti. U oba slučaja doveo je do uništenja radničke klase kao politički zasebne sile s ciljevima suprotnim onima svih drugih društvenih slojeva; radnici raznih zemalja bili su mobilizirani najprije u obranu demokratskih institucija, a zatim u obranu "domovine", potičući ponovno rađanje i raspirivanje šovinističke mržnje. Naposljetku je čak i Komunistička internacionala formalno raspuštena i svaka želja da se ona rekonstruira privremeno je uništena.

    Budući da je radnička klasa bila upregnuta u krvava kola imperijalističkog rata 1939.-45., tanke snage međunarodnog i internacionalističkog komunizma, ako su i gdje su preživjele, nisu mogle ni na koji način utjecati na situaciju, te je poziv na "transformaciju imperijalističkog rata u građanski rat", koji je prvi put izbio 1914. i nagovijestio rusku revoluciju 1917., sada naišao na gluhe uši – izrugan i prezren. U poslijeratnom razdoblju ne samo da se nisu ispunile "naivne" nade ekspanzije revolucionarnog komunizma na vrhovima ruskih bajuneta, već je zavladao neoministarizam još gori od onog desnog krila Druge internacionale; gori jer je bio provođen u težem razdoblju kapitalističke obnove: obnove koja je favorizirala državnu vlast (razoružavanje proletera u partizanskim postrojbama), spašavanje nacionalnog gospodarstva (zajmovi za obnovu, prihvaćanje mjera štednje u ime "viših interesa" nacije, itd, itd). Kasnije se u "narodnim demokracijama" favorizirala ponovna uspostava poretka koji se predstavljao kao "sovjetski" (Berlin, Poznan, Budimpešta).

    Ali kad njihova otvorena suradnja na čelu države više nije bila potrebna, "komunističke" partije povezane s Kremljem gurnute su na margine puke parlamentarne "oporbe", otjerane tamo od strane saveznika rata i "mira" u sve više čelikom okovanom svijetu policijskih država i fašizma. Ali, daleko od ponovnog otkrivanja Via maestra Lenjina (nešto što nisu mogli učiniti čak ni kad bismo pretpostavili da su željeli), oni su tonuli sve dublje i dublje u jamu totalnog revizionizma, konačno dosegnuvši dno posljednjih godina kada nisu htjeli ni predvidjeti ni zagovarati kraj kapitalizma, sada uzdignutog pod oblikom međunarodne trgovine (globalizacija), ili kraj buržoaskog parlamentarizma, koji je, naprotiv, sada trebalo braniti od napada buržoazije, koju je trebalo podsjećati na njezinu "slavnu" prošlost. Na kraju je čak i privid borbe između "socijalističkog" i "kapitalističkog" tabora - mizerna razina na koju je staljinizam sveo klasnu borbu, odbačen kako bi se napravio prostor za parolu "suživota i mirnog natjecanja" na međunarodnom nivou.

    Konačno, ne mogavši više podnijeti riječ "komunist" koja ih je toliko dugo teretila, te su partije promijenile naziv.

    Posljedica „suživota” i ekonomske konfrontacije mogla je biti samo potpuna likvidacija staljinizma. Našu partiju stoga nije iznenadilo potpuno odricanje od staljinizma u zemljama istočnog bloka. Doista, predvidjeli smo ga kao neizbježan i konačan korak potreban za prevladavanje, na ekonomskoj razini, njihovog odvajanja od svjetskog tržišta i prelazak one autarhije nužne u zaostalim zemljama da razviju svoju nacionalnu kapitalističku industriju do točke u kojoj se mogu natjecati s industrijskom proizvodnjom starih kapitalističkih sila.

    Rusija se sada ne pretvara da je "socijalistička" i postala je potpuno kapitalistička zemlja, sa svim svojim radnicima proletariziranim i sa svom ekonomskom, političkom, društvenom i moralnom prljavštinom istinske kapitalističke demokracije. Staljinistička izdaja komunizma i njezina suradnja s pokvarenim zapadnim kapitalizmom završili su smanjenjem komunističke revolucije iz 1917. koja je potresla svijet od plamenog sjaja do hladnog pepela. Ali je u isto vrijeme otrgla Rusiju iz njezine polufeudalne inertnosti provodeći – ognjem i mačem i svim neizbježnim grozotama koje idu uz to – svoju primitivnu kapitalističku akumulaciju. Ruski pokušaj maskiranja potpunog kapitalizma u socijalizam je propao. Prevladavanje potonjeg oblika proizvodnje u svakom kutku zemlje, daleko od toga da je dokaz poraza komunizma, naprotiv, najbolji je uvjet za njegov budući trijumf.

    Ali iz dubine ponora, u iščekivanju budućeg proleterskog preporoda, uzdiže se poziv: "Proleteri svih zemalja - ujedinite se!" i "Diktatura proletarijata!". To je naš poziv.

     

     


    ZA RESTAURACIJU REVOLUCIONARNE MARKSISTIČKE TEORIJE
     

    Povratak "katastrofizmu"

    U smislu opće doktrine povijesne i društvene revolucije, stari komunistički pokret sada je degenerirao do te mjere da odbacuje "katastrofičnu" viziju Marxa: ni suprotstavljeni klasni interesi, ni sukobi među državama neće dovesti – kažu – do nasilne borbe, do oružanih sukoba. U osnovi, pristali su na perspektivu međunarodnog mira, krštenog mirnog suživota, zajedno sa socijalnim mirom zajamčenim konzervativnom i reakcionarnom parolom "nove demokracije", koja bi se temeljila na "demokratskom planiranju", "strukturalnim reformama", te na "borbi protiv monopola". U stvarnosti, staljinistički, a posebno post-staljinistički "komunizam" bio je samo isprika za Progres u njegovom veličanju rasta proizvodnje i produktivnosti, i apologija kapitalizma u njegovom veličanju rasta trgovine.

    Danas, dok je "mirna koegzistencija" ustupila mjesto fluidnoj međunarodnoj situaciji, u kojoj se traže nova rješenja u svjetlu sljedećeg svjetskog sukoba, oportunističke, pseudoradničke stranke više se ne razlikuju, čak ni u formalnom smislu, od nekadašnjih samoprozvanih "desnih" stranaka.

    Nasuprot ovom kaleidoskopu pozicija, marksistička pozicija ostaje ista - u kapitalizmu, rast proizvodnje i produktivnosti uključuje sve veću eksploataciju rada od strane kapitala, rast mjeren u dijelu rada koji je neplaćen, višku vrijednosti. Radnička potrošnja, "rezervni fond" koji radnička klasa stvara kako u pojedinačnom, tako i u društvenom obliku (osiguranje od bolesti i starosti, obiteljsko zakonodavstvo itd). može se povećati, ali u isto vrijeme podvrgnutost kapitalu proizvođača također raste, a radnički životni uvjeti postaju još nesigurniji zbog uspona i padova tržišne ekonomije. Umjesto da se klasni antagonizmi smanjuju, oni se, zapravo, guraju do maksimuma.

    Proširenje trgovine označava proširenje dominacije razvijenih zemalja nad nerazvijenim zemljama, uz sve veće zaoštravanje prirodne konkurencije između razvijenih zemalja. Povlačeći različite narode i različite kontinente zajedno u mreže sve globalnije ekonomije – što predstavlja istinsko, iako nesvjesno osvajanje – međunarodna trgovina predstavlja, dijalektički, "negativan" aspekt kojega se njezini apologeti pretvaraju da ignoriraju: to jest, ona priprema teren za komercijalnu, a time i financijsku i industrijsku krizu čiji jedini ishod može biti, danas kao i jučer, imperijalistički rat. Štoviše, sve veći dio proizvodnih snaga danas se rasipa, ne samo u proizvodnji "roba i usluga", koje bi "uzajamno korisna" i "poštena” trgovina (tako draga srcima oportunista Istoka i Zapada) „darovala” cijelom čovječanstvu, već i u proizvodnji razornog oružja čija je glavna funkcija sve više ekonomska (akumulacija apsorbiranjem prekomjerne proizvodnje) nego vojna.

    Kapitalizam je beskrajna reprodukcija kapitala. Svrha kapitalističke proizvodnje je sam kapital. Povećanje robne proizvodnje iznad bilo koje prirodne granice, vrtoglavom brzinom, ne stvara veću dobrobit za čovječanstvo, već niz katastrofalnih kriza prekomjerne proizvodnje koje pustoše društveni život na cijelom planetu. U takvim krizama – koje su buržoaski teoretičari desetljećima poricali, a autentični marksizam vjeruje da su neizbježne – radnička je klasa prva žrtva, koja nosi breme nezaposlenosti, smanjenja plaća i povećanja radnog opterećenja.

    Za kapitalizam rat je nužna posljedica periodičnih kriza hiperprodukcije. Kapitalistički rat je stoga neizbježan. Samo ogromna razaranja izazvana modernim svjetskim ratovima omogućuju kapitalizmu da iznova započne svoj pakleni ciklus rekonstrukcije-akumulacije. Imperijalistički svjetski ratovi našeg doba – iako uvijek skriveni iza "humanitarnih", "demokratskih", "pacifističkih", "obrambenih", "antiterorističkih" paravana - prijeko su potrebni raznim kapitalizmima da podijele iscrpljena tržišta, da podijele kontinente između sebe. Oni su dakle ratovi za očuvanje kapitalizma; kako na ekonomskom planu, tako i u onoj mjeri u kojoj oni tijekom kriza osiguravaju eliminaciju dijela radne snage koji premašuje smanjenu sposobnost proizvodnog sustava da je zaposli. Zapravo, radi se o ogromnim pokoljima robova koje kapital u tom trenutku nije u stanju uzdržavati. Ili je rat ili revolucija, nema alternative.

    Revolucionarni komunistički stav prema ratu je osuda ideje da je mir kompatibilan s kapitalizmom kao tragične iluzije, te potvrda da će samo rušenje buržoaske moći i uništenje proizvodnih odnosa utemeljenih na kapitalu osloboditi čovječanstvo od takve ponavljajuće tragedije. Na liniji Marxa i Lenjina partija proklamira taktiku klasnog antimilitarizma, bratimljenja na frontama, revolucionarnog defetizma na frontu i pozadini; kojima je cilj pretvoriti rat među državama u rat među klasama.

    Zbog temeljne kontradikcije koja čini nevažećima sve legalitarne i međuklasne pacifističke pokrete - koji osuđuju rat, ali unutar granica sadašnjeg režima - komunizam očekuje da će se oni, kad god budu prisiljeni birati između rata i revolucije, zbog svog buržoaskog podrijetla uvijek odlučiti za rat. Kao i Lenjin, smatramo ih faktorom zabune, štetnim za zdravu borbenu orijentaciju proletera i kao pomoćni instrument militarizma koji se koristi za uvlačenje radnika u rat. Zapravo, upravo su pacifisti – nakon što su "agresoru" svoga vremena pripisali zločine nad civilima koje imperijalistički ratovi uvijek i neizbježno uzrokuju - na kraju otišli do buržoaskih država i tražili od njih "da ih zaustave svim sredstvima" i upravo su oni ti koji traže od proletera da se međusobno kolju u ime lažnih ideala "mira", "demokracije", "civilizacije" itd.

    Kad se radi o još klasičnijim reformističkim argumentima post-staljinizma, pozicije revolucionarnog marksizma ostaju onakve kakve su bile u doba procvata socijaldemokracije: moderni kapitalizam uopće nije karakteriziran "nedostatkom planiranja" (Engels je to odavno uvidio!), a obično postojanje neke vrste "planiranja" u svakom slučaju nije ni približno dovoljno za karakterizaciju socijalizma. Čak ni nestanak (više ili manje istinit, ovisno o slučaju) društvene osobe kapitalista, koja je navodno odlikovala rusko društvo, nije dovoljan da pokaže da je sam kapitalizam ukinut (Marx je to odavno rekao!). Kapitalizam, uostalom, nije ništa drugo nego svođenje modernog radnika na položaj nadničara, koji radi za plaću - a gdje nađete nadničare naći ćete i kapitalizam.

    Kombinacija apologije kapitalizma s reformizmom staromodnog socijaldemokratskog tipa, koja odlikuje ruski i kineski tip "komunizma" (gori čak i od klasičnog reformizma), povezana je s defetizmom koji je, ukoliko ga smatramo psihološkim i ideološkim odrazom raspada revolucionarne snage proletarijata, sterilizirao čak i onaj bunt kojega je sam potaknuo u pojedinim radničkim slojevima. Ovaj novi, opasniji reformizam sastoji se, na prvom mjestu, u negiranju teze da radnička klasa može nadvladati povećanu konkurenciju koja je dijeli u današnje vrijeme; da se može pobuniti protiv despotizma potreba koje stvara kapitalistički prosperitet; da može pobjeći od kretenizacije koju stvara buržoaska organizacija socijalne pomoći, razonode, "kulture"; da može osnovati svoju revolucionarnu partiju. Nadalje implicira, eksplicitno ili implicitno, da su nova oružja koja posjeduje vladajuća klasa nju nekako učinila nepobjedivijom nego prije. Mi smo, u međuvremenu, uvjereni da je moć kapitalizma tek prolazna faza u povijesti; i stoga odbacujemo sve te pozicije, koje su jednake abdikaciji svake revolucionarne nade pred svemoćnim kapitalizmom.

    Iste defetističke pozicije nalazimo u svim epohama političke i društvene reakcije (tj. praznovjerno poštovanje vojne moći neprijatelja, s kojom se Engels već borio u danima "konvencionalnih" pušaka i topova; filistarski prezir prema "gluposti", "neznanju" i "nedostatku idealizma" radnika, protiv čega su se već borili Lenjin i svi revolucionarni borci); ali svako doba stvara svoje hitne razloge za vjerovanje u njih (atomska i hidrogenska bomba ili, kao u Markuzijanskim maštarijama, neizlječivo korumpirajuća moć "potrošačkog društva"!).

    Temeljni instrument tog moralnog zastrašivanja su današnji moćni masovni mediji koji opsesivno ponavljaju kako je današnje društvo "manje zlo".

    Marksistička stajališta i po ovim pitanjima ostaju ista kao i uvijek: kapitalizam može dijeliti, ali istodobno koncentrira i organizira proletarijat – i na kraju će koncentracija prevladati nad podjelama. Kapitalizam može iskvariti i oslabiti proletarijat, ali ipak, unatoč sebi, on pruža revolucionarno obrazovanje, sviđalo se to njemu ili ne – i na kraju će takvo obrazovanje pobijediti korupciju. Uistinu, svi sofisticirani proizvodi "industrije užitka" jednako su nemoćni ublažiti sve veću nelagodu društvenog života (bilo ruralnog ili urbanog), kao što su uostalom nemoćna i sva sredstva za smirenje moderne medicine kada se radi o vraćanju kapitalističkom čovjeku skladnih odnosa sa sobom i s drugima koje "moderni život" – kapitalistički život – uništava.

    Ipak, puno više nego u ovakvim vrstama korupcije, snaga kapitala leži, danas kao i jučer, u slamanju radnika dužinom radnog dana, radnog tjedna, radne godine, radnog vijeka. Ali kapital mora, silom prilika, povijesno ograničiti ovu dužinu; čini to polako, nevoljko, s neprekidnim koracima unatrag, ali ju ne može izbjeći, a učinci toga, kao što su uvidjeli Marx i Engels, bit će nužno revolucionarni, osobito ako se uzme u obzir da je u isto vrijeme primoran davati upute (ujedno i zaglupljivati) svoje buduće "grobare". Dva su glavna izgleda za budućnost: 1) izbit će još jedna kriza poput one iz 1929. i svesti današnjeg "poburžoaženog radnika" na proletersko stanje (za nas najvjerojatniji ishod), i 2) duga povijesna faza ekspanzije i "prosperiteta". Ipak morate biti otvoreni praktikant defetizma (kao što su to maoisti, kastroisti, gevaristi itd… svaki na svoj način) da biste zaključili, iz sadašnje neorganiziranosti proletarijata, konačnu povijesnu osudu, sociološki određenu "nemogućnost" rekonstruiranja partije i klasne internacionale, a iz toga i nužnost drugih društvenih slojeva i socioloških kategorija (seljaci, studenti i tako dalje) da zauzmu njezino mjesto kao avangarde socijalne revolucije.

    Još je apsurdnije uvjerenje, da zbog veće društvene moći koju sam razvoj kapitalizma daje radničkoj klasi, ona postaje nemoćna i nesposobna ostvariti prethodnu dužnost bilo koje povijesne društvene revolucije: razoružavanje klasnog neprijatelja kroz totalitarno prisvajanje njezina vojnog potencijala.

    Povratak revolucionarnom "totalitarizmu"

    Na društvenom i političkom planu konačna pobjeda demokratizma nad revolucionarnom doktrinom starog komunističkog pokreta postignuta je kada se “otpor totalitarizmu” predstavlja kao zadatak proletarijata i svih društvenih slojeva potlačenih kapitalom.

    Ova tendencija, čija je prva povijesna manifestacija bio antifašizam (i u ratnoj i predratnoj varijanti) utjecala je na sve partije povezane s Moskvom (pa i one poput kineske, koja se otcijepila) i završila je negirajući jednu partiju (oblik podrijetlom nedvojbeno lenjinistički i komunistički) kao nužnog vodiča revolucije i vođe proleterske diktature. U "narodnim demokracijama" tzv. "socijalističkog tabora" vlast je bila u rukama narodnih i nacionalnih "frontova", odnosno stranaka ili "liga" koje su eksplicitno utjelovljivale blok više klasa. U međuvremenu, "komunističke" partije koje djeluju u "buržoaskom taboru" svečano su se odrekle doktrine da je revolucionarno klasno nasilje jedini način za postizanje vlasti i odbile činjenicu da je jedini način održavanja klasne diktature samo kroz komunističku partiju. Umjesto toga, dodvoravali su se drugim strankama: socijalističkim, katoličkim itd… vodeći s njima "dijaloge" i obećavajući "socijalizam" kojim bi zajednički upravljalo nekoliko stranaka koje predstavljaju "narod". Ova tendencija, koju toplo pozdravljaju svi neprijatelji proleterske revolucije (staljinistički "komunizam" odbacuje sve što ga podsjeća na slavu Crvenog Oktobra) nije samo defetistička, nego je i iluzorna.

    Baš kao što proletarijat ne polaže pravo na bilo kakvu slobodu za sebe pod despotskim režimom kapitala, i stoga se ne okuplja oko barjaka ni "formalne" ni "istinske" demokracije, on će, nakon što uspostavi svoj vlastiti despotski režim, nastaviti suzbijati sve slobode društvenih skupina povezanih s kapitalom, a to će biti sastavni dio njegova programa. Za buržoaziju borbe u političkoj areni ne odvijaju se između klasa, već kao "rasprave" između slobodnih i jednakih pojedinaca; borba je za nju borba mišljenja, a ne fizičkih i društvenih sila podijeljenih neizlječivim proturječjima. No, dok buržoazija svoju vlastitu diktaturu prikriva plaštom demokracije, komunisti, koji od vremena Manifesta "preziru prikrivati svoje stavove i ciljeve", otvoreno proklamiraju da revolucionarno osvajanje vlasti, kao nužni uvod u društveni preporod, istovremeno označava totalitarnu vladavinu bivše potlačene klase, utjelovljene u svojoj partiji, nad bivšom dominantnom klasom.

    Antitotalitarizam je zahtjev klasa koje se nalaze na istoj društvenoj osnovi kao i kapitalistička klasa (privatnog prisvajanje sredstava za proizvodnju i samih proizvoda), ali koje ona usprkos tome i lomi. To je ideologija – zajednička raznim pokretima "intelektualaca" i "studenata" koji preplavljuju aktualnu političku scenu - urbane i ruralne sitne buržoazije i srednjih klasa, očajnički pokušaj prianjanja uz povijesno osuđene mitove sitne proizvodnje, suverenosti pojedinca i "direktne demokracije". Stoga je ona i buržoaska i antihistorijska, a time i dvostruko antiproleterska. Propast sitne buržoazije pod udarima čekića krupnog kapitala povijesno je neizbježna i predstavlja u društvenom smislu – u kapitalističkoj maniri, istovremeno brutalno i razvučeno – korak prema socijalističkoj revoluciji utoliko što pridonosi jednom jedinom stvarnom povijesnom doprinosu kapitalizma: centralizaciji proizvodnje i podruštvljavanju proizvodne djelatnosti.

    Za proletarijat bi povratak manje koncentriranim oblicima proizvodnje (čak i kad bi bio moguć) mogao značiti samo odustajanje od povijesnog cilja postizanja potpuno društvene proizvodnje i raspodjele. Stoga ne priznaje kao svoju dužnost niti obranu sitne buržoazije od "krupnog kapitala" (i jedno i drugo su jednaki neprijatelji socijalizma) niti usvajanje pluralizma i "policentrizma" u politici, koje nema razloga prihvatiti ni na ekonomskoj ni na društvenoj razini.

    Reakcionaran je stoga slogan "borbe protiv monopola" za obranu sitne proizvodnje, kao što je pogrešan i sitnoburžoaski odgovor na degeneraciju Ruske revolucije koji je s njim povezan. Za nas je uzrok degeneracije bio neuspjeh u proširenju proleterske revolucije i napuštanje komunističkog internacionalizma, dok je za sitnu buržoaziju revolucija bila neuspjeh od samog početka - jer je bila antidemokratska, jer je uspostavila proletersku diktaturu. Svi podjednako reakcionarni pokreti srednjih klasa zamišljaju revolucionarni proces kao postupak osvajanja malih otoka periferne "moći" od strane proleterskih formacija organiziranih na radnom mjestu (i osuđenih na tu razinu djelovanja). To je fantastična "direktna demokracija" (kao u gramšijevskoj i ordinovističkoj teoriji tvorničkih vijeća). Ono što te teorije ignoriraju je središnji problem osvajanja političke moći, uništenja kapitalističke države i potrebe za partijom kao centralizirajućim organom radničke klase. Za druge je za ostvarenje "socijalizma" potrebna samo mreža "samoupravnih" poduzeća, od kojih svako ima svoj plan do kojeg se dolazi "odlukama odozdo" (jugoslavenska teorija samoupravljanja). Tako sitnoburžoaski teoretičari potpuno negiraju mogućnost "društvene proizvodnje regulirane društvenim predviđanjem" za koju je Marx pokazao da je "politička ekonomija radničke klase", a koja je moguća samo nadilaženjem osnovnih proizvodnih stanica kapitalističke ekonomije i „slijepe vladavine” tržišta u kojem nalaze jedini, kaotični i nepredvidivi vezivni element.

    Prije i poslije preuzimanja vlasti, u politici kao i u gospodarstvu, revolucionarni proletarijat ne čini i ne može činiti nikakve ustupke antitotalitarizmu. Novoj verziji idealističkog i utopijskog anti-autoritarizma kojega su osudili Marx i Engels u svojoj dugoj polemici s anarhistima, a za koji je Lenjin, u Državi i revoluciji, dokazao da se približava gradualističkom i demokratskom reformizmu. Međutim, sitni proizvođači će od strane socijalističkog proletarijata dobiti sasvim drugačiji tretman od onoga koji im je bio namijenjen u kapitalizmu, koji je kroz svoju povijest tretirao ovu klasu s najvećom žestinom. Ali prema samoj sitnoj proizvodnji, te njezinom političkom, ideološkom i religijskom refleksu, njegovo će djelovanje biti neizmjerno odlučnije, brže i, ukratko, totalitarno. Proleterska diktatura će čovječanstvo poštedjeti beskonačne količine nasilja i bijede koja u kapitalizmu predstavlja njegov "kruh svagdašnji". To će moći učiniti upravo ako se ne ustručava upotrijebiti silu, zastrašivanje i ako je potrebno, najodlučniju represiju protiv bilo koje društvene skupine, velike ili male, koja nastoji spriječiti ispunjenje njegove povijesne misije.

    Da zaključimo: tkogod spaja pojam socijalizma s bilo kojim oblikom liberalizma, demokratizma, ideologijom tvorničkih savjeta, lokalizma, pluripartizma ili još gore, antipartizma, stavlja se izvan povijesti, van puta koji vodi rekonstituciji partije i Internacionale na totalitarnoj komunističkoj osnovi.

    Povratak internacionalizmu

    Od pojave Manifesta Komunističke partije 1848., čiji naslov namjerno izostavlja nacionalne specifikacije, komunizam i borba za revolucionarnu transformaciju društva su po definiciji internacionalni i internacionalistički: "Radnici nemaju domovinu"; "Jedinstvena akcija, barem u civiliziranim zemljama, jedan je od prvih uvjeta emancipacije proletarijata".

    Od samog svog osnutka 1864. Međunarodno udruženje radnika upisalo je u svoja "Privremena pravila udruženja" da su "svi napori koji su imali taj veliki cilj ["ekonomsko oslobođenje radničkih klasa"] do sada propali zbog nedostatka solidarnosti između višestruke podjele rada u svakoj zemlji i zbog nepostojanja bratske veze jedinstva između radničkih klasa različitih zemalja", te je snažno proklamiralo "da emancipacija rada nije ni lokalni ni nacionalni, već društveni problem, koji obuhvaća sve zemlje u kojima postoji moderno društvo, a njegovo rješenje ovisi o podudarnosti, praktičnoj i teoretskoj, najnaprednijih zemalja". Godine 1919. Komunistička Internacionala rođena je iz duge borbe svjetske Internacionalističke Ljevice da transformira imperijalistički rat u građanski rat. Bilo u najdemokratskijoj republici, u najautokratskijem carstvu ili u najkonstitutivnijoj i parlamentarnoj monarhiji, odmah je pravila Prve internacionale učinila svojima i proglasila da je "nova radnička internacionala uspostavljena da organizira zajedničke akcije između radnika različitih zemalja, kako bi se srušio kapitalizam i uspostavila proleterska diktatura i međunarodna sovjetska republika koja će potpuno eliminirati klase i donijeti socijalizam, prvu fazu komunističkog društva", te je dodano da "organizacijski aparat Komunističke internacionale mora radnicima svake zemlje osigurati mogućnost da u svakom trenutku dobiju najveću moguću pomoć od organiziranih proletera u drugim zemljama".

    Nit ove velike tradicije prekinuta je u međuratnom razdoblju spojem teorije i prakse "socijalizma u jednoj državi", uz zamjenu diktature proletarijata borbom za demokraciju protiv fašizma. Prva je politika prekinula vezu između sudbina pobjedničke revolucije u Rusiji i revolucionarnog proleterskog pokreta u ostatku svijeta, te oblikovala razvoj potonjeg oko interesa ruske države. Druga, dijeleći svijet na fašističke i demokratske zemlje, naredila je proleterima koji su živjeli pod totalitarnim režimima da se bore protiv vlastite vlade, ne za revolucionarno osvajanje vlasti, već za obnovu demokratskih i parlamentarnih institucija, dok su proleteri koji su živjeli pod demokratskim režimima bili pozvani da brane vlastite vlade i, ako je potrebno, učine to boreći se protiv svoje braće s druge strane granice. Rezultat toga je bio da je sudbina radničke klase bila vezana za njihove "domovine" i buržoaske institucije.

    Raspad Komunističke internacionale tijekom Drugog svjetskog rata bio je neizbježan ishod ovog preokreta doktrine, strategije i taktike. Iz nedavnog imperijalističkog masakra nastale su države u istočnoj Europi koje, iako su se nazivale socijalističkima, proglasuju i brane svoj nacionalni "suverenitet"; čak i protiv njihovih navodno "bratskih" država, protiv kojih jednako ljubomorno čuvaju svoje granice. Iako se definiraju kao pripadnici "socijalističkog kampa", ekonomski sukobi i napetosti koje ih još uvijek dijele ipak dostižu kritičnu točku da im, očito, ne preostaje ništa drugo nego riješiti ih grubom silom (Mađarska, Čehoslovačka). S druge strane, tamo gdje vojna intervencija nije bila moguća, dolazilo bi do temeljnih raskola kao u slučaju Jugoslavije i Kine. Tako bi se događalo da partije koje su tek trebale "doći na vlast" na kraju zahtijevaju vlastiti "nacionalni put u socijalizam" (koji je tada postao jedinstveni način da se svi odreknu revolucije i diktature proletarijata, te da se potpuno priklone demokratskoj, parlamentarnoj i reformističkoj ideologiji). Ubrzo potom smo svjedočili kako ti "socijalisti" ponosno brane svoju autonomiju od ostalih "bratskih" partija, pokazujući tako sebe kao nasljednike najčišćih političkih i patriotskih tradicija svojih buržoazija, spremnih pokupiti - koristeći Staljinov izraz – zastavu koju su ovi spustili.

    Internacionalizam u tim okolnostima postaje još više retorička i besadržajnija riječ od "međunarodnog bratstva naroda", slogana kojega je u Kritici Gotskog programa Marx nasilno bacio u lice Njemačkoj radničkoj partiji kao "posuđenog od buržoaske Lige za slobodu i mir". Odavno nema prave međunarodne solidarnosti, čak ni u vrlo napetim trenucima (poput štrajka rudara u Belgiji, štrajka dokera u Engleskoj, pobune crnih radnika u američkoj automobilskoj industriji, francuskog generalnog štrajka 1968. itd), a nikakva međunarodna solidarnost nije ni moguća sve dok se proglašava da svaka proleterska i "komunistička" partija mora sama rješavati svoje partikularne probleme, te da ih "jedino one mogu riješiti". Ukratko, nikakva međunarodna solidarnost nije moguća sve dok se svaka partija, zatvorena u svom vlastitom "privatnom" kutu, predstavlja kao prvak svoje vlastite nacije, svojih vlastitih nacionalnih institucija i tradicija, vlastite nacionalne ekonomije i branitelja svete nacionalne "granice". U svakom slučaju, od kakve je koristi bio ne samo verbalni, već i "de facto" internacionalizam (Lenjin), ako je poruka "novih partija" svijetu bila miran suživot i natjecateljska utrka između kapitalizma i "socijalizma"?

    Potpuno oživljeni proleterski pokret, sa svim svojim netaknutim distinktivnim povijesnim obilježjima, nastat će samo pod uvjetom da se prizna da u svim zemljama postoji samo jedan put do emancipacije, i da može postojati samo jedna partija, čija doktrina, načela, programske i praktične norme djelovanja moraju biti isto tako integrirane i jedinstvene. Partija, umjesto da utjelovljuje hibridnu kolekciju zbunjenih i sukobljenih ideja, predstavlja "jasno i organsko nadilaženje svih posebnih impulsa koji proizlaze iz interesa pojedinih proleterskih skupina, podijeljenih u profesionalne kategorije i koje pripadaju različitim nacijama, u sintetičku snagu koja djeluje prema svjetskoj revoluciji" (Politička platforma partije, 1945).

    * * *

    Odricanje komunističkog pokreta od njegovih međunarodnih revolucionarnih dužnosti jednako se oštro odražava i u potpunom i sramotnom napuštanju klasičnih marksističkih stajališta o pobunjeničkim borbama kolonijalnih naroda protiv imperijalističkog ugnjetavanja. Dok su te borbe poprimale sve nasilniji karakter nakon Drugog svjetskog rata, proletarijat imperijalnih metropola bio je upregnut u kola buržoaske "rekonstrukcije" na stvarno kukavički način. Godine 1920., suočeni s oružanim borbama kolonijalnih naroda, koje su već u poslijeratnom razdoblju potresale imperijalizam, Drugi kongres Komunističke internacionale i Prvi kongres istočnih naroda ocrtali su veliku perspektivu jedne jedinstvene Svjetske strategije, koja bi kombinirala defetizam društvene pobune u kapitalističkim metropolama s nacionalnim revoltom u kolonijama i polukolonijama. Potonje pobune, koje su politički usmjeravale mlade kolonijalne buržoazije, bile su u potrazi buržoaskog cilja nacionalnog jedinstva i neovisnosti, pa ipak su u takvoj sprezi političkih snaga "na dnevni red stavile diktaturu proletarijata u cijelom svijetu". S jedne strane aktivna intervencija politički i organizacijski neovisnih mladih komunističkih partija na čelu ogromnih masa radnika i seljaka, a s druge strane, ofenziva velegradskog proletarijata protiv citadela kolonijalizma, stvorila bi mogućnost mimoilaženja nacionalno-revolucionarnih partija, pretvarajući izvorno buržoaske revolucije u proleterske. Ništa od ovoga nije u suprotnosti sa shemom permanentne revolucije koju je zacrtao Marx i koju su proveli boljševici u polufeudalnoj Rusiji 1917.

    Središnja točka ove strategije morao je biti i bio je samo revolucionarni proletarijat "civiliziranijih" zemalja, to jest ekonomski naprednijih, jer bi njihova pobjeda - i samo ona - omogućila zemljama koje su bile ekonomski zaostale da prevladaju povijesni hendikep svoje zaostalosti. Jednom kada bi nakon preuzimanja vlasti ovladao sredstvima za proizvodnju, metropolitanski proletarijat mogao bi uključiti gospodarstvo bivših kolonija u "Svjetski ekonomski plan" koji bi se, iako unitaran poput onoga kojem kapitalizam već teži, razlikovao po tome što ne bi imao želju tlačiti ili osvajati, ne bi imao želju istrijebiti i iskorištavati. Kolonijalni narodi bi, dakle, zahvaljujući "podređenosti neposrednih interesa zemalja u kojima su revolucije pobijedile općim interesima revolucije u cijelom svijetu", postigli socijalizam bez prolaska kroz užase kapitalističke faze, koja bi bila utoliko strašnija jer bi morali rezati uglove kako bi postigli razinu usporedivu s najrazvijenijim zemljama.

    Od kada se 1926.-27. odigrala sudbina Kineske revolucije, oportunizam nije ostavio niti jedan kamen od ove moćne ideje. U kolonijama, osobito nakon Drugoga svjetskog rata, tzv. komunističke partije, daleko od toga da se "postave na čelo izrabljivanih masa" kako bi ubrzale odvajanje od bezobličnog bloka nekoliko klasa grupiranih pod zastavom nacionalne neovisnosti, stavile su se na raspolaganje domaćim buržoazijama, pa čak i "anti-imperijalističkim" feudalnim klasama i moćnicima ili su, preuzimajući vlast, branile politički program ustavne, parlamentarne i višestranačke demokracije, a "zaboravile" dati naglasak pitanju vlasništva ili u najmanju ruku konfiskacije bez naknade golemih zemljišnih posjeda (povezanih na temeljni način s industrijskim i trgovačkim buržoaskim vlasništvom, a preko toga s imperijalizmom). Što se tiče mladog, u borbama prekaljenog i krajnje koncentriranog lokalnog proletarijata, on niti jednom nije predstavljen kao avangarda seljačkih i poluproleterskih masa, koje su stoljećima živjele u krajnjoj bijedi, u zajedničkoj borbi protiv jarma kapitala.

    U međuvremenu, u imperijalističkim metropolama, komunističke partije su se odrekle načela nasilne revolucije i diktature proletarijata. U Francuskoj, tijekom drugog dijela Alžirskog rata, i u Americi tijekom Vijetnamskog rata, pale su još niže od reformista Druge internacionale ograničivši se na pozivanje na "mir i pregovore" i pozivajući njihove vlade na "formalno i samo službeno priznavanje ravnopravnosti i neovisnosti" novonastalih naroda - pristup koji je Treća internacionala označila kao licemjerni slogan "demokratske buržoazije zakamuflirane u socijaliste".

    Posljedica ovog potpunog gubitka marksističke perspektive dvostrukih revolucija jest, i bila je, da je golemi revolucionarni potencijal sadržan u velikim i često krvavim pobunama (čiji su najveći teret uvijek podnosili milijuni proletera i siromašnih seljaka) bio potrošen. U zemljama koje su sada postale formalno neovisne na vlasti su korumpirane, pohlepne i parazitske buržoazije, koje su, svjesne prijetnje eksploatiranih masa gradova i sela, više nego spremne kovati nove saveze s dojučerašnjim "neprijateljskim" imperijalizmom. U međuvremenu kapital u starim imperijalnim središtima, nakon što je neslavno podvio rep, jednostavno je na mala vrata kliznuo natrag u bivše kolonije, te putem „humanitarne pomoći”, zajmova i trgovine sirovinama i proizvodima završio neoštećen. U isto vrijeme, rezultat paralize proleterskog i komunističkog revolucionarnog pokreta u uporištima imperijalizma je to da se degeneriranim maoističkim, kastroističkim i guevarskim teorijama daje očito povijesno obrazloženje, koje ukazuje na fantazmične seljačke, pučke i anarhične revolucije kao jedini način izbjegavanja globalne bare legalitarnog i pacifističkog reformizma. Sve ovo je nastalo kao neizbježna posljedica napuštanja viae maestrae prema internacionalizmu.

    Ali baš kao što je Internacionalizam (kojeg su se odrekle partije povezane s Moskvom ili Pekingom) predodređen da se ponovno uzdigne zbog ukorijenjenosti u činjenicama sve globalnijeg gospodarstva i sustava razmjene, te istjecanja nacionalne hipoteke (koja je u kolonijama ojačala ujedinjenu frontu svih klasa, te prisilnu industrijalizaciju i brzu transformaciju političkih i društvenih struktura), pa se klasni rat i diktatura proletarijata neizbježno i posvuda vraćaju na dnevni red. Sve ovo služi da pokaže da je od sada dužnost današnje Međunarodne komunističke partije pomoći novonastalim radničkim klasama takozvanog Trećeg svijeta da odvoje svoju sudbinu od društvenih slojeva na vlasti odvajajući se od njih jednom zauvijek, omogućavajući im da zauzmu svoje teško stečeno mjesto u svjetskoj armiji komunističke revolucije.

    Povratak komunističkom programu

    Na programskom nivou, naša se koncepcija socijalizma izdvaja od svih ostalih po postuliranju potrebe za preliminarnom nasilnom revolucijom, uništenjem svih institucija buržoaske države i stvaranjem novog državnog aparata kojeg će u suprotnom smjeru voditi jedna partija - ona partija koja je pripremila, konsolidirala i vodila proleterski napad na stari režim do pobjedonosnog završetka.

    No, baš kao što odbacujemo pojam postupnog i mirnog prijelaza iz kapitalizma u socijalizam bez političke revolucije, to jest bez razaranja demokracije, tako odbacujemo i anarhističku koncepciju koja ograničava zadaće revolucije na rušenje postojeće državne vlasti. Ortodoksni marksizam smatra da politička revolucija označava početak nove društvene epohe, te je stoga važno redefinirati njezine glavne faze.

    1) Tranzicijska faza

    Politički ovu fazu karakterizira diktatura proletarijata; ekonomski, karakterizira ju opstanak oblika specifično vezanih uz kapitalizam, tj. merkantilna raspodjela proizvoda, čak i ako se radi o velikoj industriji, te u određenim sektorima, prije svega u poljoprivredi, privremeni opstanak male proizvodnje. Proleterska vlast može prevladati ove oblike samo despotskim mjerama, tj. stavljanjem pod svoju kontrolu svih sektora koji su već društvene i kolektivne prirode (velika industrija, poljoprivreda i trgovina, transport itd) i uspostavom goleme distribucijske mreže koja je neovisna o privatnoj trgovini, ali još uvijek funkcionira, barem u početku, prema merkantilnim kriterijima. U ovoj fazi, međutim, dužnosti vojne borbe imaju prioritet nad društvenom i ekonomskom reorganizacijom, osim ako, protiv ikakvog razumnog očekivanja, klasa koja je svrgnuta iznutra i ugrožena izvana ne odustane od oružanog otpora.

    Trajanje ove faze ovisi, s jedne strane, o razmjeru poteškoća koje će kapitalistička klasa stvoriti revolucionarnom proletarijatu, a s druge strane o količini reorganizacijskog rada koji će biti obrnuto proporcionalan ekonomskom i društvenom razvoju postignutom u svakom sektoru i u svakoj zemlji, a koja će stoga biti lakša u naprednijim zemljama.

    2)Niža faza socijalizma (ili socijalistička faza)

    Druga faza izvedena je dijalektički iz prve i ima sljedeće karakteristike: proleterska država do sada već kontrolira sve razmjenjive proizvode, iako još uvijek postoji sektor male proizvodnje. Ovi uvjeti omogućuju prijelaz na nenovčanu raspodjelu kojom se ipak još uvijek posreduje razmjenom budući da dodjela proizvoda proizvođačima ovisi o tome koliko su rada izvršili, a ostvaruje se vaučerima za rad koji ga potvrđuju. Takav se sustav bitno razlikuje od kapitalizma gdje su zarade radnika povezane s njihovom radnom snagom, gdje se kopa ponor između života pojedinca i bogatstva društva. Tome je tako jer pod Socijalizmom neće postojati nikakve prepreke između potreba pojedinca i njihova zadovoljenja, osim obveze za sve kompetentne pojedince da rade, a svaki napredak, koji u kapitalističkom društvu postaje neprijateljska sila protiv proletarijata, odmah će postati sredstvo emancipacije za cijelu vrstu. Ipak, i dalje se treba suočiti s oblicima direktno naslijeđenim od buržoaskog društva: "Istu količinu rada koju je proizvođač dao društvu u jednom obliku, dobiva natrag u drugom. Ovdje očito prevladava isti princip kao onaj koji regulira robnu razmjenu, ukoliko je to razmjena jednakih vrijednosti (...) Dakle, jednako pravo ovdje je još uvijek u načelu buržoasko pravo, iako načelo i praksa više nisu u sukobu, dok razmjena ekvivalenata u robnoj razmjeni postoji samo u prosječnom, a ne i u pojedinačnom slučaju. Usprkos ovom napretku, ovo jednako pravo je još uvijek stigmatizirano buržoaskim ograničenjima. Pravo proizvođača je proporcionalno radu koji opskrbljuju". (Marx, Kritika Gotskog programa). Iznad svega, rad se i dalje pojavljuje kao društveno ograničenje, ali postaje sve manje i manje opresivan kako se uvjeti rada općenito poboljšavaju.

    S druge strane, činjenica da proleterska Država raspolaže sredstvima za proizvodnju omogućuje (nakon drakonske represije svih beskorisnih ili antisocijalnih gospodarskih sektora, započete već u prijelaznoj fazi) ubrzani razvoj onih sektora koji su zanemareni u kapitalizmu. Prije svega tu se misli na stambeni i poljoprivredni sektor. Štoviše, ona omogućuje geografsku reorganizaciju proizvodnog aparata, što na kraju dovodi do potiskivanja antagonizma između grada i sela, i do formiranja velikih proizvodnih jedinica na kontinentalnoj razini. Učinkoviti monopol industrijske proizvodnje koji drži proleterska Država također će učiniti da malim proizvođačima u najboljem interesu bude sve veća integracija u razvijenije i koncentriranije oblike proizvodnje.

    Naposljetku, svi ovi pomaci podrazumijevaju ukidanje općih uvjeta koji, s jedne strane, ograničavaju ženski rod na neproduktivne i služanjske kućanske poslove, a s druge strane ograničavaju veliki broj radnika samo na fizičke aktivnosti, čineći intelektualni rad i poznavanje znanosti društvenom privilegijom samo jedne klase. Stoga, zajedno s ukidanjem različitih klasnih odnosa prema sredstvima za proizvodnju, postoji mogućnost nestanka fiksnih atribucija društvenih dužnosti određenim skupinama ljudi.

    3)Viša faza socijalizma (ili komunistička faza)

    U onoj mjeri u kojoj država obavlja te zadaće kojima duguje svoje postojanje, ona nadilazi svoju povijesnu funkciju sprječavanja i suzbijanja pokušaja kapitalističke restauracije i počinje prestajati postojati kao država, to jest kao vladavina nad ljudima, i počinje funkcionirati kao jednostavan aparat za upravljanje stvarima. Ovo odumiranje povezano je s nestankom različitih društvenih klasa i stoga se postiže kada se mali proizvođači, seljaci i obrtnici konačno transformiraju u prave industrijske proizvođače. I tako dolazimo do razine višeg komunizma koju je Marx ovako okarakterizirao: "U višoj fazi komunističkog društva, nakon što je nestala porobljavajuća podređenost pojedinca podjeli rada, a time i suprotnosti između mentalnog i fizičkog rada, nakon što je rad postao ne samo sredstvo za život, nego i osnovna životna potreba, nakon što su se proizvodne snage također povećale sa svestranim razvojem pojedinaca i svi izvori zadružnog bogatstva teku obilnije – tek se tada uski horizont buržoaskog prava može u cijelosti prevazići i društvo može na svojim barjacima ispisati: Od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama!".

    Ovaj veliki povijesni ishod ne uključuje samo uništenje antagonizama među ljudima, uzroka njihovog nemira i one "opće, posebne i trajne" nesigurnosti (Babeuf) koja je sudbina čovječanstva u kapitalističkom društvu. On je također temeljni uvjet za stvarnu dominaciju društva nad prirodom koju je Engels opisao kao "prijelaz iz vladavine nužnosti u vladavinu slobode", u kojem će razvoj ljudskih moći kao ljudske aktivnosti po prvi put postati cilj sam po sebi. Tada će, također, sama društvena praksa ponuditi rješenje za sve antinomije tradicionalne teorijske misli, "između postojanja i esencije, objektivacije i samopotvrđivanja, slobode i nužnosti, pojedinca i vrste" (Marx), a komunizam će tada konačno zaslužiti opis koji su mu dali utemeljitelji znanstvenog socijalizma kao "enigme koju je povijest konačno riješila".

    REKONSTRUKCIJA KOMUNISTIČKE PARTIJE U SVJETSKIM RAZMJERIMA

    Rekonstrukcija proleterske političke partije na nacionalnoj i internacionalnoj razini, one partije koja je uistinu sposobna osigurati kontinuitet političke revolucije, postat će potvrđena povijesna činjenica samo ako se avangardne snage proletarijata u razvijenim i nerazvijenim zemljama poredaju po gore navedenim kardinalnim pozicijama. Ortodoksni komunizam izdvaja se od svih različitih nijansi više ili manje ljevičarskog ekstremizma svojim poricanjem teze da evolucija modernog društva sprječava proletarijat da se formira u revolucionarnu partiju. On drži da u srži sadašnje fašističke faze kapitalističke vladavine zakoni - koji su iscrpili političku borbu među buržoaskim strankama - nisu primjenjivi na proletarijat. Tvrdi, naprotiv, da upravo nestanak svake stvarne suprotnosti između stare klasične ljevice i desnice, između liberalizma i autoritarizma, te između fašizma i demokracije, pruža najbolju povijesnu osnovu za razvoj odlučne komunističke i revolucionarne partije.

    Ostvarenje te mogućnosti ne ovisi samo o neizbježnom izbijanju otvorene krize, više ili manje kratkotrajne i u bilo kojem obliku, nego i o objektivnom pojačavanju društvenih sukoba čak i u fazama ekspanzije i prosperiteta. Tko god u to izrazi i najmanju sumnju, zapravo sumnja i u povijesnu perspektivu komunističke revolucije. Takav stav se može objasniti dubinom odskoka izazvanog degeneracijom 3. internacionale, Drugim imperijalističkim ratom te svjetskim širenjem i posljedičnim jačanjem kapitalizma. To je samo odraz privremenog trijumfa kapitala u glavama njegovih "grobara". Ali daleko od toga da ovom režimu podari vječni život, njegov trijumf zapravo priprema, upravo time što ju je zagradio, najnasilniju revolucionarnu eksploziju u povijesti.

    * * *

    Kako bi se partija razvijala, ne može se pridržavati formalnih pravila koja su mnoge antistaljinističke oporbene skupine branile u ime "demokratskog centralizma". To je stoga što se takva pravila oslanjaju na uvjerenje da ispravna orijentacija partije ovisi o slobodnom izražavanju misli i o volji proleterske "baze", te poštivanju demokratskih pravila i izbornih kriterija kao načina odlučivanja tko će preuzeti koje odgovornosti i na kojoj razini. Iako ne poričemo da su gušenje oporbenih pokreta i proceduralne nepravilnosti doista služili likvidaciji revolucionarne komunističke tradicije (u Rusiji i drugdje), naša je partija tu likvidaciju uvijek definirala kao, u suštini, likvidaciju programa i taktike. Eventualni povratak na zdrave organizacijske norme, kojem su se nadali trockisti, isto ju tako ne bi spriječio. Na isti način, umjesto da se oslanjamo na statute koji uključuju široku i redovitu upotrebu demokratskog mehanizma, vjerujemo u nedvosmislenu i beskompromisnu definiciju sredstava i ciljeva revolucionarne borbe.

    Partija mora formirati svoje unutarnje organe birajući one koji su dali jasne dokaze da će bez zadrške provoditi njen "katekizam" - i ako to ne učini, ona nije Partija. U svakom slučaju, bitna stvar je proces selekcije, a ne nekakav modelski prikaz unutarnjeg funkcioniranja. Takav je, dakle, sadržaj formule »organskog centralizma«, koju je naša partija uvijek stavljala nasuprot suprotne formule demokratskog centralizma. Organski centralizam stavlja naglasak na jedan bitan element: ne poštivanje većine, nego poštivanje programa; ne poštivanje pojedinačnog mišljenja, već poštivanje povijesne i ideološke tradicije pokreta. Sukladno ovoj koncepciji nastaje unutarnja struktura koju će okorjeli pobornici individualne i kolektivne slobode označiti kao diktaturu komiteta ili čak pojedinaca, ali koja bitno ostvaruje sine qua non uvjet postojanja Partije kao revolucionarne organizacije - diktaturu principa. Uz takve uvjete na snazi, disciplina Baze prema odlukama Centra postiže se uz minimalno trenje, dok potpuna diktatura pojedinaca postaje neophodna tek kada se taktika partije odvoji od programa, stvarajući napetosti i sukobe koji se mogu riješiti samo disciplinarnim mjerama; upravo kao što se događalo u Internacionali, čak i prije Staljinove pobjede.

    Povijesni razvoj klasne partije uvijek karakterizira "transfer proleterske avangarde s terena spontanih pokreta, proizašlih iz parcijalnih i grupnih interesa, na teren općeg proleterskog djelovanja". Ovom ishodu se pogoduje ne poricanjem ovih elementarnih pokreta, već, naprotiv, osiguravanjem toga da partijski organizam, ma kako malen bio, aktivno sudjeluje u fizičkim borbama proletarijata. Rad na ideološkoj propagandi i prozelitizmu, koji prirodno slijedi iz infrauterine faze ideološkog pojašnjavanja, stoga se ne može odvojiti od sudjelovanja u ekonomskim pokretima. Iako se sindikalne "pobjede" nikada ne mogu smatrati krajnjim ciljem, sudjelovanje u njima važno je iz dva razloga: 1) da se ti pokreti pretvore u sredstvo za stjecanje neophodnog iskustva i obuke potrebne za stvarnu revolucionarnu pripremu, nemilosrdnim kritiziranjem predviđanja, postulata i metoda sindikata i partija koje ih kontroliraju, a koje promoviraju klasnu suradnju, i 2) u naprednijoj fazi, dovesti do njihovog ujedinjenja i njihovog revolucionarnog nadilaženja kao rezultata živog iskustva, gurajući ih prema njihovom punom i potpunom ostvarenju.

    Tijekom posljednjih desetljeća službeni sindikati sve su više neosjetljivi na sve pokušaje unificiranja i generaliziranja borbi te pružaju otpor zahtjevima i potrebama članstva. Kao posljedica toga, najbolje i najučinkovitije borbe bile su one koje su pokrenute i vođene izvan kontrole velikih sindikalnih federacija. Organizacije nastale iz takvih borbi, a koje je Partija podržavala, i još uvijek podržava svim sredstvima, dragocjeno su iskustvo za proletere. Iako se ne može isključiti mogućnost da klasa preusmjeri politiku službenih sindikata na klasne osnove (npr. u trenucima raširenih radničkih nemira i velikih gospodarskih pokreta), trenutačno se te organizacije više predstavljaju kao agencije buržoaske države unutar radničke klase, nego kao proleterski organi ekonomske borbe.

    * * *

    U današnje vrijeme, svaki problem koji se odnosi na razvoj partije egzistira u povijesnom kontekstu ideološke i praktične krize bez presedana u međunarodnom socijalističkom pokretu. Iako je to svakako istina, prošla iskustva ipak su dovoljna da se uspostavi sljedeći zakon: rekonstitucija ofenzivne moći radničke klase ne može se postići revizijom ili ažuriranjem marksizma, a pogotovo ne "stvaranjem" navodno nove doktrine. Ona može biti samo plod obnove izvornog programa; programa kojeg su se boljševici čvrsto držali kad su bili suočeni s devijacijama Druge Internacionale, a čiji je kontinuitet talijanska marksistička ljevica osigurala kad se suočila s devijacijama u Trećoj. Gdje god i kad god se dogodi da se komunizam ponovno uzdigne i u bilo koje vrijeme, bilo prije ili kasnije, međunarodni pokret budućnosti neizbježno će biti povijesna točka dolaska bitke koju vodi ova struja, a vjerojatno je da će ona i fizički odigrati ključnu ulogu. Zato u sadašnjoj fazi rekonstitucija embrionalne internacionale može imati samo jedan oblik: privrženost programu i djelovanju Međunarodne komunističke partije i stvaranje organizacijskih veza s njom koje odgovaraju načelima organskog centralizma, oslobođenog od bilo kakvog demokratizma.

    * * *

    Za današnje društvo komunizam je apsolutna i svjetska potreba. Prije ili kasnije, proleterske mase ponovno će napasti tvrđave kapitalizma u golemom revolucionarnom valu. Uništenje ovih tvrđava i pobjeda proletarijata može se dogoditi samo ako se trend rekonstitucije klasne partije produbi i proširi cijelim svijetom. Formiranje svjetske partije proletarijata - to je cilj svih onih koji žele pobjedu komunističke revolucije, protiv koje se već bore ujedinjene snage buržoaske internacionale.